U ovih 14 dana koliko sam doma i idem na terapije prošla sam
svakakva emocionalna stanja, fizičke boli, osjećaje samoće, tuge nakon nenadane
smrti kolegice, promišljanja o životu i prolaznosti svega i napisala dosta toga
ali nisam objavljivala pa sad razmišljam kojim redom da krenem i šta prvo da
stavim, jer sve se pomalo isprepliće u moru emocija, a nešto odskače svojom
temom pa da krenem…
Osjećaj samoće nekad i danas
napisano 1.06. 2018. u 1.15h
Sama sam
Sa svojim mislima, osjećajima kao
Dijete bila.
Željela sam biti dio bratovog svijeta
Da ne budem sama, osamljena.
Nije mi dao,
Bila sam premala za njega.
Samo bi ga pred prijateljima
Sramotila
Jer ni sanjkati se nisam znala.
Al netko je stalno bio sa mnom.
Djeca bi se rugala,
Al ja im štofa nisam dala.
Spretno sam sve odradila
Ili sam na prvom
Samostalnom spustu
Sreće imala.
Sada nije ni važno
Samo znam da sam stalno
Imala izazov
I nešto pokušavala
Da zavrijedim biti član
Tog malo starijeg
Dječjeg duštva.
I to muškog.
I sada sam sama
Sa svojim mislima i osjećajima.
Ali nisam osamljena.
Ponekad ih podijelim
Sa prijateljicom
Starom, srednjom ili novom.
Širim mrežu prijateljstva,
Život mi ih pošalje u susret
Da ispunimo ulogu
Jedna drugoj,
Da smo sretne i ispunjene
Na istom mentalnom nivou
A godine nisu važne
Nego ono što stoji iza njih
A to je iskustvo.
Slično, zajedničko.
I onda sve je super.
Ja sam sretna
A i moja duša
Jer je našla sličnu dušu.