Napisano 23.05.2018.
Scenario mog života baš je pravi za mene, ne za druge.
Drugi imaju pravi za sebe.
Već sam vam prije rekla da sam počela s promjenom izvana.
Znači idem na bazen „skoro“
svakog dana. I u saunu na par minuta (3-5 zbog vena). Ali
što sam shvatila i čula danas…
Prije bazena bila sam na predstavljanju knjiga za djecu
(a ja veliko dijete) u Muzej za umjetnost i obrt. Tamo im je
autorica u razgovoru i odgovaranju na njihova vrlo pametna pitanja (djeca 9-11
godina) rekla da se nikad ne srame. Potom su djeca ne srameći se, na poziv došla na
pozornicu, sjela do nje i dalje je pitali sve što ih zanima (vezano uz njene
knjige naravno).
Danas sam to čula i tek kasnije shvatila da sam odgojena da se sramim. Iako imam dosta godina, ja se i danas sramim. Ne bih se skinula iz badića u sauni (a nemam se čega sramiti-
-kažu da imam lijepo tijelo), niti ga ručnikom omotala
(jer ne daj Bože, mogao bi spasti). Ziher je ziher. Kad vješam donje rublje, „guza“
je uvijek na štriku na gornjoj strani. Pa ja sam
pravo stidljivo dijete u tijelu zrele žene. I što sad?
Dobro da sam si to osvijestila. Inače sam prema van, odn.
djelujem vrlo samopouzdano. Ali taj odgoj… Danas uče djecu da se ne srame, da
sve pitaju. Mene su zastrašivali i govorili „nemoj ovo, nemoj ono, šuti i
slušaj druge, ne okreći se i ne gledaj druge, pristojna budi i …“
puno toga više.
Možda danas zato i pišem jer se prije nisam usudila ni
reći što mislim… Sada trebam poraditi na tome, a to nije ono izvana, to je baš
iznutra, ono što su mi usadili dok sam još bila mala.
I OPET je život pokazao svoje, sve je povezano i ono
iznutra i ono izvana. Danas sam primjerom današnje djece vidjela kako se to radi.
Samo se treba usuditi i biti otvorenog uma.
I ne sramiti se.