Život mi podastire događaje, čas divne, čas grozne
i na neki način time me drži u emocionalnoj ravnoteži.
Neda mi da dugo budem u euforičnoj pozitivi, a ni u
prevelikoj tuzi.
Suze mi briše šaljući mi drage ljude u susret i spajajući nas
u tim tužnim trenucima na raskršću naših puteva (sahrana i karmine).
Nakon dugo vremena da obnovimo svoja prijateljstva,
izmijenimo adrese i kontakte i damo obećanja da ćemo se viđati češće.
U tom kratkom vremenu darujemo jedni druge onim što imamo i
nosimo u sebi. Zagrljaj, topla riječ, kratka crtica o sebi, poklon iz duše
i srca kroz knjigu koju im ostavljam na dar i to nas usrećuje
da svatko s osmijehom ponosno svojoj kući kreće.
Bljesak sreće u trenucima tuge, susreti kratki no slatki,
trenuci za sjećanja u budućnosti na prolaznost života
(sad te ima, pa te nema), "tač" koji smo jedni drugima dali
i dojam koji smo dobili i ostavili...
Prolazi sve, sva ljeta, zime, sve....pjeva Ivo Robić...