Jučer oko 9. sati nazvala me draga kolegica u mirovini, moja Bosiljka, Bosić kako je od milja zovem, do koje sam sjedila 28. godina u zbornici i dijelila dobre i loše životne trenutke, koja me cvrkutavim glasom obavijestila da je pijući jutarnju kavu pred tv-om upravo me gledala na "Dobro jutro Hrvatska".
Zahvalivši joj na pozivu i lijepim vijestima, upalim tv, ali ga i brzo ugasim jer se spremam u školu, dovršim sušenje kose i doručak i pijući kavu na papir stavim par stihova i kitica kako se osjećam:
Toplina sunca na netom opranoj kosi,
radost života u dubini srca
i mala zabrinutost u umu
koja kvari sadašnji trenutak.
U trenu se mentalno prebacujem na drugi kolosjek,
na pozitivno razmišljanje, a odbacujem brigu koja me tišti
i koja mi samo može privući ono čega se bojim.
Sjetim se zamoliti anđele da mi danas budu od pomoći,
blagoslivljam svoje misli, riječi, djela, emocije i sve ljude
koje ću sresti, na koje ću misliti, s kojima ću raditi i razgovarati.
Zahvaljujem na ovom danu, na krasnom iznenađenju,
na prijateljskom pozivu, na zdravlju i svemu lijepom što me
još danas očekuje i žurno krećem na posao vođena pozitivom,
suncem, ljubavlju i srećom.