U miru i ljubavi sama
sa sobom
„Jel ti mene još iole voliš?“
„Malo.“
I uhvatim se ja za to „malo“.
Za tu slamku „spasa“ i guram tako preko trideset godina.
Sad bolesna, osamljena, u „zlatnim“ godinama, pitam se
„Kako dalje?“
Sve sam ja veselo stvarala, gradila svoje carstvo na toj
slamci.
Taj vjetar u leđa u emocionalnom smislu, uvijek su mi
drugi dali.
Nekako si zakazao
u tom smislu dragi!
A meni je to sad na zalasku sunca u mom životu jako
važno.
I šta sad da radim?
Razgovor više nema smisla, puno puta smo to bez uspjeha
prošli.
Promijeniti ne možemo nikoga, što sam dok sam mlada bila,
kao
i mnoge, naivno vjerovala da mogu.
Sad znam da sam spala na niske grane i da tako ne mogu
dalje, jer
polako umirem svaki dan po malo.
Skoro prazna je
moja životna baterija jer je tuga sreću izgurala.
Iz ove kože ne znam i ne mogu pobjeći.
Možda da stanem, prihvatim, otpustim, oprostim i budem u
miru i
ljubavi sama sa sobom.
Da to je rješenje!
Oblačim nevidljivi plašt ljubavi, zaogrnem se mirom,
strpljenjem,
tolerancijom i hodam tako dalje kroz život u nove
pobjede!
I budem sebi važna!