Mirjana Nova

Apokaliptično doba Kiša ne da pada, nego lijeva I sve obilato zalijeva: Pticu u nešto nižem nego obično letu, Drveće koje na mahove grane njiše I kao da se kreće, Opeke zida susjedove nedovršene zgrade Koje se jače crvene, Krovove i dimnjake prekoputa zgrade U kojima grlice zaklon traže. Sve miruje i stoički čeka, Samo kiša svoju debljinu i smjer mijenja. I ne misli stati još par dana Jer tako kažu prognozeri. Nanijela ona već mnogo štete U zadarskom nedavno, a sad i Ogulinskom kraju. Natjerala ljude da se organiziraju, Solidariziraju i međusobno u nevolji Na dobrovoljnoj bazi povežu. I vlada se pokrenula pa Stožer na krizna mjesta postavila I narodu u nevolji pomoć ponudila. Nema mjesta na kugli zemaljskoj Gdje se u zadnje vrijeme nešto Ne dešava loše po život čovjeka. Priroda kao da nas upozorava Da smo na pragu nekog novog doba. Netko kaže „zlatnog doba“,a Nekome je došlo apokaliptično doba.

Posao na Gornjem gradu Marko s motorićem ili autom koji puta na posao dođe, Branko bez obzira na vremenske prilike skoro uvijek s biciklom, A ja pješice, tramvajem ili busom, ovisi s koje lokacije krećem. Svi smo na različitim stranama svijeta, al u prosjeku dosta brzo na Gornji grad dođemo. Sa tri strane svijeta svaki dan hitamo u centar i Gornji grad. Naš prekrasni Gornji grad gdje noge nas veselo desetljećima nose, oči uživaju još dok smo u Donjem gradu pa kad bacimo pogled na Kulu Lotršćak, srcem milina prođe i zastane ti dah, kao i mnogim turistima iz cijeloga svijeta kad ugledaju krov Crkve Sv. Marka.   Uz svu tu vizuru pod čistim plavim nebom i blještavim suncem, sretni smo i blagoslovljeni jer svaki dan nas dočekuje muzika uličnih svirača. Dok se približavamo Katarininom trgu ponosno nas svojim svjetlim pročeljem pozdravlja Crkva Sv. Katarine, a mi ponosno ulazimo kroz zelena vrata u našu dragu Gornjogradsku gimnaziju, četiri stoljeća...

Lomača i vatra Jesem mu gajde Taj moj Zoran opet Vatru na lomači pali U nedjelju popodne Umjesto da se strpi Da sumrak padne Kad svi ljudi prozore zatvore. I tada da uživa u okrilju noći U plamenu velikom žarkom I jezikovim plamićcima. Kad već vatru voli, Da njenu moć i preobrazbu gleda. Vatra čisti, pali i žari Pročišćava i obnavlja, Pa kad bi znao usput Mentalno neku lošu stvar Il traumu neku, Vatru da zamoli da mu je spali!

Duh volontiranja Svi se mi osjećamo dobro kad iz srca nešto darujemo, Bez obzira što je to, da li stvar, novac, zajednički provedeno vrijeme ili nešto treće. Ti trenuci su pravi, imaju svrhu. Osjećaj u duši nikad ne laže, pa znamo da smo na pravom putu. Prvi korak ka iscjeljenju je pomagati drugima. Onda si sretan i imaš svrhu života. To je princip davanja i primanja. Ti daješ sebe, svoje vrijeme, svoj trud, raspoloženje, A natrag dobivaš puno više – zadovoljnu, zahvalnu osobu,…životinju i Što će ti više! Osjećaj sreće da si nekome pomogao, pružio što mu treba, Ispunjenost duše jer si shvatio da ti život ima svrhu, Osjećaj rasta jer srećeš druge duše kojima pomažeš I taj krug sreće i ljubavi koju dobivaš dajući sebe Nezaustavljivo se širi kao lanac sreće. Svaka nova osoba je karika te sreće. Duh volontiranja, pomaganja, educiranja je snažan i dotakne mnoge, Djeluje uzajamno na više nivoa u oba smjera šireći čaroliju života u lancu te sreć...

Rezerviran sretan dan Danas je dan za sreću rezerviran. Baš fina mirna energija teče mojim srcem Koji tjedan dana već užurbano tuče I surađuje sa visokim tlakom. Ali moja duša tu je Da to sve sanira, neutralizira i Naredbu mislima da, Da budem samo promatrač, A ne mislilac. I to funkcionira. To osjeća i moj dragi i moj pas, Pa svi uživaju u mirnosretnoj Energiji doma i uživaju na sve četiri I na sve pore kroz koje taj fluid Mira i sreće u organizam teče. Baš je lijep i sretan ovaj nedjeljni dan. Noćašnja kiša oprala zrak I moje krovne prozore, Pa sad punim plućima osjećam Miris prave zime Dok šećem obližnjim parkom s Loni I   pozdravljam usput Ginko. I pogled kroz prozor je divan. Kapljice kiše zaustavile vrijeme Na kosom staklu prozora i Sretno se smiješe nadolazećoj kiši. Baš je danas sretan dan I ja se tako osjećam.

Davanje i primanje Moja mama svojim primjerom mi je uvijek pokazivala A pred kraj mi je i rekla da uvijek budem dobrog srca I da pomažem i da si nađem potrebite   i udruge kojima Ću i financijski pomoći.I da će se dragi Bog pobrinuti Da nikad neću oskudijevati. Vjerujem u to! Kažu tko ne zna davati, ne zna ni primati, Pa djecu od malena to treba učiti. Prvo kroz riječi hvala, molim, oprosti, volim, a kasnije kroz darivanje uz posebne uvjete. I stari mudraci su kazivali da jednu desetinu plaće Daš u dobre svrhe, I to će se drugim putem vratiti I ti ćeš sretan biti! Mama je u pet, šest udruga nesebično davala. Već je toliko nema al neke uplatnice Svaki mjesec i dalje stižu. To je bio njen izbor a ja sam našla druge stvari. Kako radim u prosvjeti, svojim primjerom također djecu učim da davanje je dvostruko primanje. Kad daješ, neizmjerno si sretan i poletan, a kasnije Izvor ti to vrati na svoj način. I ta povezanost nevidljivim nit...

Čista ljubav Iz naše sjene, kuta gledanja Svima nam fali sunca, ljubavi. Pitanje je da li je znamo prepoznati, Da li smo je naučili i Da li je znamo dijeliti? A svi bi je htjeli dobiti malo više! Ona sramežljivo čuči u nama I čeka vanjski poticaj da se izlije, dijeli. Tu frekvenciju ljubavi pokrećemo sami Prema sebi, bližnjima i svemu. Prvo je osvjestimo, prepoznamo, Damo je prvo sebi, pa drugima. Jer ako ne znaš, to se uči. Dugotrajan je to proces, Ali do zadnjeg daha ne odustaj, Uči od drugih, rasti i stvaraj, Budi čista ljubav na svom putu I putu drugih.

Ovdje i sada, more i ja uz smiraj dana Sunce , more, vali, Galeb, pjena i ja… U daljini maglica se vije Ugljan pod njom snije. Brodić prođe, zrake miluju, Šum valova duh smiruje. Ovdje i sada-ja… Šum valova, plavetnilo mora, Odsjaj sunca, miris soli- divota. Sada, ovdje i ja. Kamen pod nogom… Nježnost u srcu   - milina, Svugdje oko mene bistrina. Ljepota oka, Uživanje uha, Blaženstvo duha. Povjetarac na koži, Pijesak na nozi, Kamen bode, užitak prođe, Al val i dalje dođe… Sunce se polako spušta, Tijelo se opušta. Misao dođe i s valom I šumom mora prođe. Eh da mi je biti Ovdje i sada… I zauvijek sniti uz more, Val, sunce i smiraj dana! Kuglo zlatna što pozdrave Smiraju dana daješ… Zraku miris, gustoću I ljubav daješ… Ovdje i sada, Smiraj nam daješ. Već polako boje su tamne Al ti si kuglo žuta Prekrasna i dalje! Ovdje i sada sjetno Pozdrave ti šaljem… I nadu da sutra ponovo Ljubav mi daješ...

Val po val, more priča… I šumom kazuje tisuće priča. More sve ima: dubinu, širinu, Boju, gustoću, slanost… I sve što se izmjeriti da. I puno živih stvorenja što ga Domom zovu i u njemu obitavaju. Sve to energiju ima Koja mu daje život i moć. Val to prima i dalje šalje I bijelom pjenicom obalu obavija. Bijela pjenica nježno se rasprši I svoju mrežicu raširi, svaki kamen zagrli, I poljupcem pečat mu da. Zato svaki kamen na obali Svoj potpis ima, Jer mu pjena piše Što val donese. Mogle bi se ispričati tisuće priča Iz sadašnjosti ove i prošlosti daleke, Uz otvoreno srce i oči 3D. Nastale bi priče iz nekog drugog svijeta, Za novu djecu i nove ljude Iz nekog novog svijeta. Zapis je to trajni što samo neki vide Jer gledati znaju i žele iščitati priču.

Na sredini mora val se pjeni U daljini bistro vidi se Diklo. Povrh njega zelena šuma A iza Velebit sivi ponosito stoji. Iznad njega šlag od oblaka lebdi Kao duga bijela tanka fila Povrh torte što stoji. U dugačkom nizu vrhove skriva I u meni zazubice izaziva. Pogled otputuje za galebicom što leti. Noćašnja bura otpuhala sparinu Pa svima popravila neku dioptriju. Nešto malo ulijevo u šumi navrh brda Crkvica se nazire i okolno selo u krug Kao stado ovaca pribire. Sjećanja mi odu u djetinjstvo moje Jer tu sam ljetovala od pete do petnaeste. Bojala se rakova i duboke vode, Cijeli dan na plaži bila, S djecom se igrala, I svaku djevojčicu u vodu i van ispraćala. Bez zaštite i slobodna bila, Te prve opekotine po ramenima dobila. Tri dana sam gadno fasovala Octene obloge na mjehure stavljala I noću od bola i smrada nisam spavala. Nestašna sam bila, mami neuhvatljiva, Neposlušna, svoja, dok si trčeći za starijim bratom Nos na ...

U miru i ljubavi sama sa sobom „Jel ti mene još iole voliš?“ „Malo.“ I uhvatim se ja za to „malo“. Za tu slamku „spasa“ i guram tako preko trideset godina. Sad bolesna, osamljena, u „zlatnim“ godinama, pitam se „Kako dalje?“ Sve sam ja veselo stvarala, gradila svoje carstvo na toj slamci. Taj vjetar u leđa u emocionalnom smislu, uvijek su mi drugi dali. Nekako si zakazao   u tom smislu dragi! A meni je to sad na zalasku sunca u mom životu jako važno. I šta sad da radim? Razgovor više nema smisla, puno puta smo to bez uspjeha prošli. Promijeniti ne možemo nikoga, što sam dok sam mlada bila, kao i mnoge, naivno vjerovala da mogu. Sad znam da sam spala na niske grane i da tako ne mogu dalje, jer polako umirem svaki dan po malo. Skoro   prazna je moja životna baterija jer je tuga sreću izgurala. Iz ove kože ne znam i ne mogu pobjeći. Možda da stanem, prihvatim, otpustim, oprostim i budem u miru i ljubavi sama sa sobom. Da to je r...

Uvid Uvijek ti neko svjetlo gori i daje ti nadu. Kažu da ljubav si sama, a to su i drugi… I ti im pripadaš i oni pripadaju tebi. Vidiš sebe i Boga u njima. Kroz prihvaćanje, ne prosuđivanje drugih Prihvaćaš sebe i nastojiš shvatiti Što je najbolje za tebe i gdje si ti sad Na svom životnom putu. Vrijeme za disanje i promišljanje je ispred tebe. Duboki mir unutar tebe, tvoj bitak i ljubav Jači su od svega i daju ti snagu za život Koji čeka samo na te.

Pahulje u životnom letu Padaju bijele kokice s neba Lete, prhću lijevo, desno pa padnu, Zalijepe se za prozorsko staklo i Pokažu svoje unikatne haljine na tren. Pa se opet miču dok kližu sve niže, Spajaju se na dnu ili tlu I tvore mokri, kristalno bijeli pokrivač Koji kratko traje. Pogled mi seže u visine i Pratim te sive krpice odozdola i Brojim koliko im treba da padnu. Vidim ih pet, šest metara, Možda deset u visini i gledajući pratim Taj jedinstven let do kraja. Pitam se s koje visine iz oblaka krenu, Petsto metara, dva kilometra, Očito ne znam, ali to je njihov put i Kratki život dok se ne zalijepe i počnu Topiti na prozoru, krovu, tlu. Svaka ima svoju kristalnu strukturu, Veličinu, svoj put, i ne spajaju se U zraku, već slobodno padaju i Sve zajedno tvore bajkovitu sliku Guste čipkaste zavjese Između neba i zemlje, Padajući i stvarajući zvuk tišine, Nježnog šuma leta Sve dok ne poljube tlo Jednim „cmok“.

Prava zima Snijeg u krpama pada Mokar je, lijepi se i pogled Kroz krovne prozore zatvara. Velika tišina svuda oko mene, Samo zvuk struje svuda se čuje. Novi električni stup za reklame Preko puta zgrade, Kiosk sav u neoreklami, Moj novi frižider isto se čuje. I podmuklo kapanje vode negdje sa krova Kao lupanje po metalu u različitom tempu. A krovište svo novo, tek dvije godine staro. Možda se to čuje sa susjedne zgrade? Protutnji tramvaj lagano i Zvuk fućkaljke prometnog redara Sa Mesničke se javi. Zaustavljam vrijeme u svojoj glavi Dok satovi glasno kazaljke vrte u krug. Prava zima sa snijegom tamo je vani.

Unutra i vani Imaš buku u glavi Od brzine misli koje tutnje I stalno kreiraju neki scenarij Pa izvana tražiš izvor zvuka Iz Tv-a, radio prijemnika ili Nečeg trećeg, da ti odvuče pažnju Na nebitne stvari, da te makne Od tebe samog, od čistog bitka, Jer očito spreman nisi da se Upoznaš iznutra, spoznaš sebe, Otvoriš svoje srce i pustiš se unutra. Tko zna šta bi se unutra našlo, Koje strašne stvari, stare traume, Povrede tjelesne i emocionalne još od Najranije dobi, nezadovoljene potrebe, Razni tuđi obrasci i uvjerenja koja Danas više ničemu ne služe, Osim da sputavaju i guše i Ne dozoljavaju ti spokoj u umu, A time i slobodu, Spoznaju tko si ti u stvari, Koja je tvoja uloga u ovom svijetu, Svrha života i kako doći do toga?! Um ti kazuje da te zna I da važne stvari su tamo vani. A to je iluzija, prevara stoljeća, Al tko će ga znati… Lakše je tako, Misliti da sreća, ljubav, mir i Sve važno je vani!

Tuga i sreća Tuga i sreća Dvije strane iste medalje, Istog novčića. Kako je to moguće Pitate se. Na jednoj strani srce, A na drugoj suza. Suza liči na kapljicu kiše. Kada kiša pada Nebo plače. Oblaci iz sebe tugu, I sve čega im je previše Na zemlju bace. Zato mnogi ne vole kišu Jer su onda još više tužni. Iako ni sami ne znaju zašto, Tada  pribjegavaju slatkišima, Čokoladi, finoj papici i svim Ostalim užicima da bi se utješili. I tako je neki puta tanka crta Između tuge i sreće. Ono kad plačeš od sreće Jer ti je dijete diplomiralo, Ili se oženilo. Al u toj sreći ima malo tuge Jer znaš da više ništa neće biti isto. Srce gubi mali komadić sreće Jer taj rastanak od djece Je njihov novi početak. I kolo života se ponovo okreće. U naš život ulazi novo biće. Suza sreće se pokreće i Miješa sa suzom tuge, Ali srce zna da sreća je veća Jer 1+1 = 3.

Ja sam samo ležala A prašina se slijegala. Branko je dolazio I klopu donosio. Loni je repom u snu mahala I nogama po podu grebala. Meni je sve stalo A cijeli svijet se dalje kretao. Nakon početne agonije, Drugi tjedan malo sam bolje, Pa gore, ko u nekom limbu. Svaki dan se varaš da ti je bolje Samo se u ogledalo ne smiješ pogledat. Ono istinu kaže A meni to stvarno sad ne paše. Svašta sam ja u životu sa Svojim bližnjima prošla I prepoznajem znakove Kad je nekome dosta. Ne želim vjerovat ono što vidim Opet mi avet na ramena sjela. Bože pomozi mi, Ovakva nikome ne trebam! Iscijeli me, molim Te Valjda me još neka duša Na ovom svijetu treba!