Razmišljanja u prisilnom mirovanju
Od kad sam napisala „Zauvijek Tvoja-Mirjana Nova“
i uzela pseudonim Mirjana Nova, ja sam cijelo vrijeme
u tih 6 mjeseci duhom, emocionalno i intelektualno nova.
Sada je došla katarza, pročišćenje kroz vatru i bol i ja
postajem Nova i na fizičkom nivou. Nakon tjedan dana
više ni ležati ne mogu. Leđna moždina mi neda. Čim
legnem,
kao da mi netko isteže niti, živčana vlakna, osjećam se
kao
instrument kome diraju strune, zatežu žice i skroz do
stopala neki
trnci prolaze, mravci, struja, nešto, i ja se dižem i
uspravno hodam
dok to ne prođe.
Prvi put sad u ta tri dana kako je to počelo pijem
tabletu protiv bolova
u pola dva u noći. Trbušna stijenka pukla mi od kašlja na
dva mjesta isto
prije tri dana. Jučer bila kod doktora. Još tjedan dana
oporavljanja uz lagane šetnje
po vani i ako dođe temperatura odmah doći.
Pa šta je ovo, u šta se ja to pretvaram, kakvo ću tijelo
imati, zar ću invalid postati?!
Tri kilograma su otišla dolje, ali da li je u lumbalnom
dijelu sve na mjestu ili je to od
ležanja u tih šest dana. Čudno kako još sjediti mogu,
koljena, kukovi, sve na 90 stupnjeva i
tada ne boli. Probat ću spavat na trbuhu ako će stijenka
dati.
Razmišljam kako sam zbog ove gripe propustila
fizijatrijski pregled i novi termin tek za dva
mjeseca dobila, a onda još toliko do terapija. To nije
normalno, to je nehumano! Medicina
više nije u služžbi čovjeka, nego je čovjek postao
procedura. Na svim poslovima procedure.
U firmama, tvornicama, bolnicama, školama bez iznimke.
Totalna dehumanizacija i početak
robotizacije. Rijetki to vide. Dobro je dok si zdrav i ne
trebaš biti dio procedure. U protivnom
potražiti pomoć u privatnom sektoru. Morat ću kod Sumana.
Neću uvijek noći provesti sjedeći. Idem leći, tableta je valjda počela djelovati,
možda odspavam do jutra u komadu.