Početak agonije
Ono kad ti neki čudan osjećaj zime preplavi tijelo,
nisi ga svjestan, jer se koncentrira na stopala i prste
pa jedva čekaš da dođeš doma u toplo, legneš pod dekicu
na trosjed…
Ali noge nikako da se zgriju, a stopala isijavaju
hladnoću. Pa bole kukovi,
koljena, lijevi lakat i vrat i tada se sjetiš uz pokoji
kašalj izmjeriti temperaturu.
A ono 37.7. Misliš dobro je, nije više. Onda osjetiš dao
da su oni dijelovi tijela
koji bole od stakla, neka prenapregnutost valjda.
Onda kao da te netko željeznom šakom uhvati za čelo i
sljepoočnicu i u tom trenu
svjestan si bola čitave lubanje, svih kostiju glave. Sva
sreća da brzo prođe i preseli
se niže. Onda se jave mišići u potkoljenicama. Aha, sad
je bol niže. Onda zakašljem i
pritisak u glavi naraste, mozak se javi. Zapeče u prsima
i kao da se nekakva krpa cijepa.
Sitna duboka bol na lijevoj strani između rebara se javi.
U momentu ti je loše i misliš
tako je to kad umireš. Bol, neugoda, zima, staklo, nemoć,
tjeskoba i samoća u svemu tome.
Kome da kažeš kad ispadne da samo ležiš, a tebi se čini
da pomalo odlaziš i ne znaš šta te još
noću čeka. Ionako si bez teka i piješ samo čaj i vodu. Tada
Lekadol spašava bolnu glavu i moru i skida već uznapredovalu temperaturu.
Drugi dan je druga priča. Više kašlja, veća temperatura,
veći bolovi i veći osjet između rebara u bolnoj točci. Jedem juhu na silu za
ručak i malo lazanja što ih je skuhao dragi. Nakon juhe toplina i bolja
cirkulacija se javi. Kašalj i dalje neda mira, a i bolno grlo što i ne
zamijetiš kraj drugih dijelova bolnog tijela.