Kad te bol velika obuzme i u glavi razna pitanja bruje pitaš se gdje ste sada kad vas trebam, ljudi. Nisam zarazna, samo teško pokretna. Zašto bježite od mene i ne poznate me više. Zar vas je sram reći mi "Dobar dan, kako si?" Ili ne znate što bi mi rekli, možda se bojite da na vas to prijeđe ili ne daj Bože da vas netko vidi sa invalidom. Glava me izdala nije tu sam ista kao prije. Iako tijelo ograničenja ima emocionalno sam snažna žena. Mogu podnijeti sve i svašta no izbjegavanje razgovora, druženja i lijepe riječi kad ih najviše trebam čine me tužnom. Tada žalim taj vaš odgoj, neznanje, ne suosjećanje, površnost i dobro znam da ne očekujem vašu promjenu, već razumijem. Uz edukaciju od malih nogu da svaki je čovjek vrijedan i ima svrhu svoju bez obzira kako izgleda i sa kojim poremećajem se bori. Učimo djecu i odraslima pružimo edukaciju, obiteljima potporu za bolji i radosniji život svima u potrebi. Imati nekoga za razgovor, nekoga tko će se ...