Mirjana Nova

  miris mora udahnuo zrak u pluća zagrijana terasa sunce na obzoru spušta uz nedavni oproštaj miris mora jači je od cvrkuta lastavica i drugih ptica miris mora dira lahorom kad umom ostaneš u Rovinju zvuk okolnih klima kao morske lađe bruje čuju se galebovi kako klikću uz miris mora što se širi paralelnu stvarnost dvaju grada pruža na vrhu zgrade  naša frankopanska terasa večernja zvona Crkve sv. Vinka ne mogu nadjačati jasnu pjesmu kosova i drugih ptica uz miris mora još jedan dan se kraju primiče lahor mirisom mora dira dok sunce se iza zida iličkog kafića skriva

    danas se oblak sa suncem bori igra se skrivača na momente sunce se izbori   sve je odmah svjetlije i ljepše no hladnoća se na mahove vraća zaustavlja rast i razvoj bilja i drveća   da baš sve ne stane oštar vjetar mrsi lišće, grane, cvijeće i prolaznike   ima dana kada sve stane samo vrijeme brzo teče usprkos bolu se pokrenem i od ovakvog zastalog dana čudo napravim   koliko mogu život punim plućima slavim izađem van vjetru dam da mi misli razbistri da uz puninu duha meni važne stvari da da ostvarim

  odbacujem svoju sjenu svoju prošlost   tijelo u rijeci vremena korača u beskonačnost prvo u čistu svjesnost   nevidljivo je dobiva novo ruho koje pripada sebi iscjeljuje se   život je odraz svjesnosti svjesne namjere   od danas   sve što vidim sve što mislim sve što radim sve što drugi rade za mene i na meni je za moje najveće dobro za moj rast na svim nivoima i ispunjenju životne svrhe