Mirjana Nova

    Ti si moja draga mila Ljubica otkako te stidno oko spazi gore na balkonu. Krv je uzavrela, radost života potekla je venama. Srce tuče u nadi da vidjet ću te opet dan za danom. Nježan cvijet u tvojoj kosi dar je što osmijeh mami. Jel' milovidno smotriš i ti mene draga Ljubice, golubice bijela plaha. Moj duboki naklon dok šešir skidam i pozdrav srca što udara, rukom šaljem. Volio bih s tobom mila Vilo snivati al' život ide svojom javom dalje. Tvojem ocu želje su za te prave. Sretno ti Ljubice draga, uzorito lijepa, voljet ću te svakim dahom  snagom sve jačom.  

    Huk valova uzburkanog mora kao ljubavna pjesma u šumi borova podno planine što odmiče u noć dok naši koraci putuju na zapad u purpur što spaja nadu horizonta i blaženstvo osjećaja što krili smo ih od sebe oboje.   Isprekidani zvuci melodije nošeni vjetrom uplitali su se u slane pramenove kose i na dodir prstiju, otpuštali bi stihove samo za nas dvoje.   U žutilu mjeseca što je prolazio nad morem pili smo na slamčicu želje mlade ljetne večeri u Planckovoj konstanti stvorenoj samo za nas dvoje.