Mirjana Nova

    Zaglušujuća buka valova nariče, oplakuje vrijeme provedeno bez tebe.   Prolaznost teče kao poljubac bijele pjene u čipkastom valu što grli čvrstu stijenu i ispire pijesak naših tragova stopala.   Kao da nikada nismo postojali samo u pozdravu jarbola broda dok smo držeći se za ruke odlazili iz zaljeva uspomena na zalaske sunca.   Ovo more mreška blagost našeg susreta u tihom prijateljstvu zlatnog sunca i plavog neba.   Purpurno nebo zastire srebrne odbljeske mlade ljetne večeri uz zvuk klapske pjesme što se grlom rastače   u sjećanju na tebe.

drveće se zeleni i raste trava se najviše kosi u travnju tratinčice i maslačci stoga posljednji pozdrav šalju   ti si otišla bez pozdrava ni vidjeti te nisam uspjela samo sam te dušom pustila neka bude kako si odlučila   Uskrs si svojim odlaskom u nebo obilježila sad gore slaviš slobodu i ljubav sa družinom svojom

  Ljubavnom vodom ispirem tijelo da se vratim sebi smjelo nakon što izvučem nož zaborava iz sive kore mozga.   Da se pomladim za deset godina kad smo ljubovali još tada ili da se za stotinu godina vratim u ovo sada.   Jer ništa ne ostaje isto, u umiranju novo se rađa. Samo u stihu ovom kroz pjesmu ljubavi se vraćam.

  Fali mi voda Tužan oblak isplakat će kišu, zaliti sve grane i natopiti korijenje.   Fali mi ulja i mekoće U plodu mome bit' će ga na pretek Koži tvojoj dat' će sjaj i mekoću   Fali mi soli U valu morskom u bijeloj pjeni ubrat ćeš cvijet soli netom do mojih nogu   Mrva soli, kap ulja, gutljaj vode, zraka sunca, mir i ljubav na usnama tvojim, dovoljni su da preživim.

  Hodamo stazom života  danas, jučer i sutra. Korak po korak ostavljamo tragove svojih stopa i djeliće atoma u susretu srodnih bića. Lijep je život dok se ne rastočimo u dio univerzuma.

  U zaboravu tko smo lelujamo u izboru svome u zelenoj oazi života.   Srca nam čeznu za ljubavlju i mirom dok lutamo iluzijom sna.   Smijte se radošću srca u eteru svakog dana. Drveće raste i lista bez obzira na vjetar i kišu.   Bijeli pamuk plavim nebom klizi U svom kratkom postojanju. Sve se kreće pod zlatnom kapom Pa i mi do svog sebstva.

    Ona sada živi život svoj bez okova svoga tijela, u energiji ljubavi, punini purpura, apsolutnoj podršci i prihvaćanju, u mekoći autoriteta.   Ona sada iscjeljuje bolna sjećanja i prošlost u svome tijelu kroz zlatni slap što prelama dugine boje cijeleći svaku ranu svoju.   U tom procesu vode je njeni vodiči i srodne duše iz prethodnog zemaljskog života. U mentalnoj čistoći zajedno gledaju film njenog života.   Anđeli njeni sada su tu sa nama, tješe nas da lakše svojom dolinom suza putujemo sa spoznajom da ćemo se opet sresti tamo gore.