Oko ovog teksta nalijepila sam fotografije tog parka i drveća u njemu. Napravila sam i plakat u A3 veličini. Park mi je srcu drag jer smo moj pas i ja 13 godina svaki dan bile u njemu i osjećam svako drvo i energiju koju ona daju, a neka djeca sad su odrasli ljudi. U njemu upoznala sam susjede iz kvarta koji tu žive i imaju pesa pa smo se preko njih nekako zbližili i bolje upoznali. Staviti ću fotografiju tog plakata, a vremenom dodati i druge fotografije koje prikazuju ljepotu tog parka.
Ovaj park tako dobru energiju ima!
Okolo igrališta za djecu na određenim punktovima
rastu stara drveća, čuvajući i gledajući djecu već više
od pola stoljeća.
Izmjenjuju preko korijenja razne priče i dogodovštine za
djecu 21 stoljeća.
Dva jablana do kafića tvore idealno mjesto za igranje
skrivača.Bio je i treći,
ali su ga „zločesti“ ljudi posjekli. Tu u trokutu između
njih odigravala se za
mnoge djevojčice bajka trnoružice.
Odmah do je nakošena breza kojim svojim deblom osvjetljava
to mjesto.
I naša klupa sa koje pogled se pruža na ukrasni orah
smješten sa druge strane parka.
Ne znaš kad je ljepši, u proljeće kad ga krase ljubičasti
grozdovi ili sada, kad vise
žutozeleni grozdovi kao zlatni dukati obasjani suncem
povrh kojih se izdižu veliki srcoliki
zeleni listovi.
Oko kafića
i parka sa zapadne strane je cigleni zid obrastao bršljanom i lozicom koja u
slapovima visi mijenjajući sada boju u tamnocrvenu.
Ispred njega je jako nakošena akacija po
kojoj svoju spretnost penjanja vježbaju djeca ona malo
hrabrija od 7-9 godina. Vježbaju i
hodanje po zidiću
i time jačaju svoje unutarnje i vanjske vještine.
Nadalje tu je stara visoka lipa, lješnjak kao grm koji
mnogim klincima daje zaklon u igri. A
ima i jedan
lješnjak-drvo ispod kojeg na niskom zidiću sjede, jedu i piju mladi roditelji
koji
se tu povremeno
druže.
Nadalje, tu su dvije magnolije tik do kafića „Trocadero“
koje daju zapanjujuću sliku u rano
proljeće i
prekrasnu hladovinu tokom ljeta mnogim gostima i djeci koja se igraju u
pješčaniku.
Danas je
petak, lijep, miran dan, nikoga u parku nema osim mene i psa, što je čudno.
Kud su nestali svi? Valjda na ručak ili otputovali za
vikend. Divna mirna energija i tišina, samo golubovi
svojim krilima prhću i lete sa okolnih krovova spuštajući se kraj napuštene
zgrade na porciju hranjenja nepoznatog stanara.
U
kafiću još nikoga.Vjetar, šum lišća, klepet golubovih krila, cvrkut ptica,
Lonino
dahtanje i tišina. Ma tko bi rekao da sam u srcu Zagreba
između Dalmatinske i Ilice.
Danas na nježnom suncu, ovdje je baš odmor za dušu.
Vrijeme na zraku, gledanje, uživanje u ptičjem letu i
bivanje uz osluškivanje tišine i pokojeg zvuka iz daljine.