Mirna i staložena
sjedim u hodniku Vinogradske bolnice
i čekam UZV srca. Naručena u 9 sati.
Moje sestre Nade nema, radi popodne.
Oboružana strpljenjem i nadom da se moja uputnica nije zagubila,
slušam prozivke i čekam već više od sat vremena.
Da sam bar knjigu neku ponijela.
Internet sam već na brzinu pregledala.
Pomalo mi zima i zebu me noge.
U hodniku nema grijanja, ni radijatora.
Svakakvih sudbina ovdje oko mene ima.
Sad bi dobro mi sjela jedna fina vruća crna kava.
Stolci ultra neudobni, a drvena daska na zidu
u živac me dira i izaziva bol između lopatica
i trnjenje ruku.
Evo zove me medicinska sestra
i ja se odazovem glasno ko u vojsci "stižem"
i žurno uzimajući svoje stvari
pogledom pratim gdje treba da idem.
Tokom pregleda doktor kaže "Vi ste zdrava žena",
a ja u sebi "Pa da, to i želim!"
I na glas zahvalim.
Sad već doma u opuštenoj atmosferi,
uz puno cvjetnih buketa od promocije
i zlatom osunčane sobe,
guštam u crnoj kavi i slušam duboko disanje
moje usnule zlatne retriverice Loni.
