Mirjana Nova

  U suton oblaci ispisuju Boje ljubavi Laganim prozračnim oblicima Što se u redove ko' anđeli broje   Puni se ljubavlju srce moje I zna da će sve biti dobro Dok ogoljena stojim pred tobom Znam da ljubav to se zove   Oči tvoje pouzdanjem govore Lice nježnim sjajem zrači Usne blagim osmjehom govore Nježnu muziku što srce je čuje   Ko' dijete stojim pred tobom Puštam da me ruke tvoje vode Čudim se umu što protuslovi Al' nek me puno srce dalje nosi   Divim se kreativnosti i znanju tvojem Uživam u iznenađenjima raznim Pitajuć' se kad ću se probudit' iz snova Puštam ushićenju neka vodi   More se u daljini nebom spaja U purpuru čarobnom sunce spava Nježan dodir ruke tvoje Čarolijom naše aure spaja

  U opuštenoj atmosferi Sama sa mislima svojim Sigurna u zaštitu onih odozgora Palim svijeću na spomen Duša Svih bližnjih koji žive U nekom drugom svijetu   Mir me obavija jer znam Da iako nisu tu Djelići naših duša Povezani su u vječnosti Kroz svjetlost svetu   Kroz molitvu iz srca Titraju svjetlosne zrake Spajajuć' dva svijeta U djeliću vječnosti Kroz titraj svijeća Na blagdan Svih svetih

    Od kave do kave Od jutarnje do popodnevne…   Kava za buđenje i Lijep početak dana   Kava za pauzu i dizanje elana Tokom dana   Povremena prijateljska kavica Na suncu u nekom finom kafiću-restoranu   Kava usputna, može jutarnja Podnevna il' popodnevna Uz šetnju sa dragim kućnim ljubimcem   Radna kava tokom cijelog dana Da se nađe pri ruci u velikoj šalici   Kava večernja Za one sa niskim krvnim tlakom   Od sunčanog jutra Do sumornog predvečerja Dan ti brzo prođe   Dok okolo juriš Za svojim životom Ispunjavajuć' obveze   Al' kava fina i mirisna Uvijek vrijeme za tebe ima   Pruža užitak okusom i toplinom nepcu A tijelu ritual mira i opuštanja   Još da u ovo vrijeme Covida Nađeš društvo za punjenje baterija Bila bi slatka ko' med i lijek   U tom prisilnom vremenu otuđenja Čovjeka od čovjeka U 2020 toj u 21 stoljeću   Preosta...

    Počeo je sivilom kišom maglom Neobično hladnim jutrom Nigdje vidjeti ni ptice Samo kišobrani hodaju ulicom   Zapuhao vjetar Rastjerao oblake Skinuo biserne kapi Sa grančica i zelenih listova   Svjetlost svjetlosiva Osvježila je dan Izmamila sve ptice van Podne će uskoro prepoloviti dan   U potrazi za životom i hranom Nekim smislom ostvarenjem Sudbinom potrebom Svi će krenuti van   Podnevna zvona snagu će dat'

  Poslovna žena i umjetnica Snažna jedna i druga Produhovljene obje Stazom svojom koračaju čvrsto Znaju, promišljaju Nadaju se Vole Pate Zastanu Idu dalje Blistaju cijelo vrijeme

Ti si se oče moj trudio Cijeli život drugima se nudio Za ljubavlju žudio U drugima je tražio I sam ljubav mnogima bio Veselje, polet, radost Iz srca nesebično davao   Tako si se punio i praznio Dušom svojom i mekim srcem Melem za rane mnogima si bio S knedlom u grlu I suznim očima Često im tješitelj bio „Andol“ si za tuđe brige bio

      Danas se vrapčić zaletio u staklo prozora dnevnog boravka na kući. Bio je to znak da mora izaći van. Jutarnje sivilo popustilo je i uz zvuke podnevnih zvona obližnjih crkvi, bijela svjetlost zasjala je nebom. Još uvijek su biserne kapljice visjele na grančicama, dok im vjetar nije otkopčao karike i pustio ih u slobodan pad. Ptice su slobodno letjele u potrazi za hranom. Znala je da bi bilo dobro napraviti plan. Kuhati sama ili otići na ručak van. Možda je danas dan kada bi bilo lijepo taj dobar osjećaj koji joj se širio prsnim košem iznijeti van na ovu svjetlost. Brzim korakom krenula je prema jezeru. Ugodno s korisnim. Šetnja i fini ručak u Dalmatinu. Petak je. Srdele s blitvom i krumpirom za početak, dobro bi sjele uz čašu vina. Tako i bi. Putem do tamo, ushit su joj dali znakovi da nije sama. Anđeli je prate. A gdje su oni, tu su srcolike manifestacije i pera. U jezeru nadomak restorana, labudovi su je vidjeli dok se približavala da ih fotografira. Os...

    Jesen još čeka šarenu paletu boja Da se spusti svakim danom odozgora Zlatnom zrakom sunca k'o kistom Dotiče dušu prirode i čovjeka   Divne slike u oku nastaju Fotografijom što svijetu Ljepotu emocije daju Dok riječi tkaju stihove   U poeziji života nas samih Ljepota života u jeseni U nama i oko nas Neku čarobnu snagu daje   U kulturi straha na okolnostima ovim Mudrost jeseni života nam govori Staza ta će proći k'o kapljice rose K'o oblaka put, k'o kiše šum   Znanje nek' nas nosi u rast lakoće Kroz mudrost plodova i boja jeseni U nama, kroz nas, prema nama Dotičući nevidljivom mrežom sve Vas

  18.09.2020. – 2.50h Upravo sam se probudila iz sna. 2 sata i 45 min je u noći. K'o vurica se budim svaku noć oko tog doba, plus-minus nekoliko minuta. Prekid iscjeljujućeg sna. A san je bio sljedeći: Idem, hodam ili vozim se, nije bitno, prašnjavom makadamskom cestom od Bosiljeva prema Generalskom stolu. Odjednom, nakon 6,5 km s osjećajem prašine u grlu, stanem, jer je na putu četvrtasti sivi kamen zbog kojeg ne mogu dalje. Stvorim se do njega i telepatski čujem glas koji govori da je to dio „oltara“ i da mu nije mjesto tu, već da treba biti lijevo, niže, uz rijeku Dobru. Odjednom se stvorim u unutarnjem malom bazenu u Lešću. Dok me ugodna voda od 33 stupnja Celzijusa miluje po tijelu, gledam u mali oltar-okvir poviše ruba bazena na nasuprotnoj strani njegovog ulaza. Gledaju me dva rozokrem velika kamena čudnovatog izgleda, poput nekih spodoba , a iza njih se nalazi u istoj veličini kip Majke Božje, kip Blažene Djevice Marije. U rukama su joj dvije krunice koje sežu do po...