U ljetnoj haljini, visoko podignute kose, s malom crvenom
torbicom preko ramena i novim bež sandalama visokih platformi, ušetala sam
otmjeno u Beauty Bar by Alex. Na pedikuru. Prvu nakon proglašenja pandemije, a
već je srpanj 2020-te.
Neobjašnjivi osjećaj uzbuđenja i sreće bio je u meni. Dobar
osjećaj lakoće postojanja bez obzira na sve kroz što sam prolazila proteklih
mjeseci i što se sve događalo oko mene.
Kod ulaznih vrata, u okruglom crnom naslonjaču sjedi
gospođa plave kratke kose i čita neku knjigu. Možda čeka neki tretman,
pomislim. No, malo mi je tu nešto čudno…
Ubrzo sjedim na posebnom bijelom stolu koji se može
podignuti do radne visine pogodne za pedikuru. Iza mene navučen je paravan.
Pogledom obuhvatim cijelu prostoriju dok mi se noge moče u toploj vodi. Kadica
je obložena plastičnom vrećicom zbog higijene. Cijela poveća prostorija sa svim
detaljima odiše nježnošću ženske ruke i njene duše. Pravi prostor za opuštanje
i uljepšavanje tijela.
Netom prije bila sam također u prostoru vrlo sličnom po
ukusu i energiji. U mom omiljenom kafiću Up caffeu, nasuprot ovom salonu, na
istom katu jarunske tržnice. Tu mi je najbolji sladoled i smoothie. Interijer i
prekrasna terasa omeđena je bijelom drvenom ogradom na kojoj mnoštvo visećih surfinija, pelargonija i
lampica daju poseban ugođaj danju i noću. Između stolova pažljivo su
raspoređene palme i razno drugo sobno bilje. Stolce ukrašavaju karirani debeli
podmetači živih boja i daju ljepotu i živost tom pomalo rustikalnom stilu.
Osjeća se neka fina energija i tu se uz kavu, notes i knjigu mogu lijepo
opustiti, naročito kad pogledam zidnu tapetu koja prikazuje pogled sa Strossa
prema katedrali. Kao da se vraćam sa posla iz Gornjogradske gimnazije. Često
sam se tim putem kroz nešto više od tri desetljeća spuštala do Trga. Ta vizura
i još jedna unutra koja prikazuje pogled na uspinjaču, čine mi taj kafić još
omiljenijim. Zbog potresa sam se preselila ovdje, no bar se na časak osjećam
kao da sam još uvijek tamo, na mom voljenom Gornjem gradu. Volim tu doći zbog
srdačnosti osoblja i vlasnice koja zaista voli taj posao i prostor. Osjeti se
to i zato se svi koji jednom tu dođu, vole vratiti i dovesti svoje prijatelje.
Silazim stepenicama i čitam reklame za sva raznovrsna pića koja kafić ima. U prizemlju je reklama za salon ljepote. Fotografiram ju nakon
što sam brzim pogledom preletjela koje usluge sve nudi. Odlučim da bih tu mogla
doći na pedikuru. Nešto me privuklo, ni sama ne znam što. Kod kuće sam još
jednom pregledala ponudu i idući dan nakon sladoleda otišla sam se naručiti.
Dobila sam termin za tjedan dana. Dobro, kad sam toliko izdržala, budem još
tjedan dana, pomislim i uzmem posjetnicu od ljubazne brinete plavih očiju, lica
ispod maske. Tada još nisam znala da je to vlasnica Aleksandra.
Hoćete trajni lak ili obični? pita me i prene iz
razmišljanja brineta ugodnog glasa. Pokažem joj svoj koji sam ponijela, no
nisam sigurna jeli još dobar. Tako započnemo razgovarati o lakovima i bojama
koje volim. Kroz razgovor prođemo temu mog bivšeg salona u centru, te njezine sreće da se
preselila ovdje sa salonom gdje je na dobrom mjestu. Pričamo o ovoj situaciji i
kako smo se navikli na maske. Ja ispričam o terapijama na koje idem i o svom
poslu. Napomenem da pomalo pišem. Ushićeno spomenem da sam bila na pjesničkom
festivalu u Puli i Rovinju ovog proljeća. Na to Alex kaže da je rodom iz Pule.
Ja se sjetim da je moja frizerka iz centra isto iz Pule. Pula je tako lijepa,
no sada je u odnosu na prošlu godinu bila pomalo pusta. Počela sam nabrajati
ljude koje sam tamo upoznala i koji tamo žive. Nije poznavala niti jednu navedenu osobu. Nije ni
čudo, ipak je ona puno mlađa od svih tih navedenih ljudi i od mene. U tom trenu
u razgovor se uključi gospođa u crnom i kaže kako su se Alex i ona upoznale na
jednoj radionici i kako se to pretvorilo u jedno lijepo prijateljstvo. Alex je
samo potvrdila i nadodala nekoliko rečenica ne otkrivši o kojoj radionici se
radi. Razgovor je postao sve zanimljiviji jer smo sve tri našle događaje i
osobe koje nas povezuju.Tako se jedna Ana iz Ogulina našla kao poveznica
između mene i te gospođe.
Taman kad sam htjela zatražiti broj telefona, u salon uđe
crvenokosa gospođa u zlatnim godinama. Pršteći od energije obrati se Alex
ispričavajući se što se nije najavila jer je u prolazu. Krene njihov razgovor. Primijetim
da nosi kožne hlače i ima torbu sa nitnama i lagane crne ljetne čizmice.
Slušam razgovor o njenim obrvama i vidim da su lijepe. U početku se nije mogla
vidjeti u ogledalu dok se nije navikla. Priča ona dalje o tom prihvaćanju svog novog
izgleda, a ja kao iz topa pitam da li je ona bajkerica. Ona me pogleda, krene
kroz nekoliko koraka prema dvosjedu gdje polako sjedne i kaže da je. Točno sam znala. Iako je ne
poznajem, previše me podsjeća na ženu iz društva motorista mog supruga. Čula
sam samo pozitivne stvari o njoj, no intuitivno sam osjećala da bi to mogla
biti ona. Crvenokosa Sonja.
Na pitanje poznaje li ga, počela ga je hvaliti koliko je
napredovao u vožnji u zadnjih godinu dana. Nakon upoznavanja i priče kako je
počela voziti i položila vozački kao dar za suprugov rođendan, rekla sam da bih
se s njom odmah vozila koliko ulijeva povjerenje.Tada su krenule priče o
dogodovštinama s motorom i početnim mukama. Zato je tu Gymkhana u kojoj se
savladavaju i uče vještine vožnje motora i gdje su se suprug i ona upoznali.
Baš kad sam se nadovezala na jednu dogodovštinu koju je suprug doživio, iza
mene se čuo zvuk otvaranja zavjese i Dobar dan profesorice!
Okrenem se i ugledam učenicu kojoj predajem tjelesnu i
zdravstvenu kulturu. Iznenađeno uzviknem njeno ime. Na pitanje kako sam,
odgovaram: Odlično! Svi pomalo ostanu u čudu. Odmah shvatim da je gospođa
u crnom njena majka koja ju je čekala. Alex ne može doći k sebi. U salonu su se
u isto vrijeme našle osobe s kojima sam nekim dijelom života povezana, a prvi
puta sam ovdje. K tome bajkerica Sonja nije ni trebala danas doći tu, no drago
mi je da sam je osobno upoznala i čula priče iz nekih dijelova njenog života.
Ima tu dosta sinkroniciteta. Učenica Tea je također danas prvi puta tu. Slušala je naše priče
skrivena iza paravana. Nakon što sam joj dvije godine predavala , nježnim me
glasom zamolila da ih ne ostavim sada. Još se majka nadovezala da kod kuće čuje
samo lijepe riječi o meni. Objasnila sam joj situaciju i ohrabrila je za dalje.
U višestrukom sinkronicitetu mi smo se našle na jednom
mjestu skoro u isto vrijeme. Svaka svojim poslom i namjerom naočigled Alex
kojoj čuđenju nije bilo kraja. Nevidljive niti koje nas povezuju saplele su malu mrežu.
